Bilo je jako hladno tog jutra kad smo se vraćali sa planine. U ruksaku sam imao dva paketa hrane i mlijeko u prahu, što me dobro zamučilo, dok sam donio, prevalivši više od deset kilometara. Cijela noć je bila tiha, skoro bez granata. Mjesečina do sabaha omogućila je prikupljanje hrane po planinskim vrletima. Bacili su avioni te večeri mnogo paleta hrane, svuda i kuda nikada prije nisu bacali. U selo Ribioc smo ušetali u nekoliko grupa oko 5:15, skoro u svanuće. Umor je prevladao tijelom i nakon pranja nogu i umivanja onako spremljen valjda sam zaspao u trenucima kad sam se mislio samo odmoriti i nešto pojesti. San me bio tek uhvatio kad me probudilo jako lupanje o plastičnu foliju prozorskog krila. Vikao je Sabrija da ustanemo, da požurimo.
-Četnici upali u Vratar! – bile su riječi koje su me bacile na noge sasvim probuđenog.
Trenuci su bili vječnost u kojoj se nisam mogao pribrati i povjerovati u ono što sam čuo. Moj ručni sat je pokazivao 6:15 i sjetih se da smo prošli kroz Vratar oko 4:30. Ponovo ne vjerujem u ono što sam čuo. Brzo sam obukao čarape i čizme, a borbeni ranac već danima je bio spakovan, sa zalihom hrane i municije. Bacio sam ga na leđa zajedno s puškom i istrčao vani. Moji se nisu bili još ni pribrali i izlazeći vani pred gomilu naroda shvatiše šta se dešava. Iz pravca Vratara je ječala pucnjava i detonacije, prosuđivalo se i nagađala tačna lokacija. Bilo je teško ustanoviti gdje tačno puca, i nakon desetak minuta, nas oko trideset i kusur, bilo je spremno za pokret na položaje iznad sela Ribioc. Poslati su kuriri u Žepu, da nam se pošalje pojačanje kako god da bilo. Žene su bile uspaničene, djeca već probuđena, plač, komešanja, strahom ukrućena lica i žamori su izgledali kao da u tom trenutku ima nekoliko stotina osoba u tako malom selu.
Rastao sam se sa svojima uz njihove suze, savjete i skretanja pažnje, kao i uvijek. Svi vojno sposobni su u dugačkoj koloni išli u pravcu Bunarića. Usput se raspitivalo da li je bilo koga na stražama iznad sela i pretpostavljalo se šta bi nas moglo čekati u praznim rovovima. Niko tog jutra nije bio ni na jednom važnijem mjestu, tako da su četnici mogli ušetati i u Ribioc veoma lako. Nas nekoliko mlađih je bukvalno istrčalo na Bunarić s ciljem provjere terena i obezbjeđivanja ostalih. I dalje je pucalo negdje oko Vratara. Ni tada kod Bunarića nismo mogli ustanoviti gdje se tačno puca, dok je oko Bunarića bilo tiho i bezbjedno. Neko ko nas je pristigao, donio je vijest da je napadnuta Brezova Ravan i da traže pojačanje, što je bila neprovjerena informacija. Brzo se odlučilo na izviđanje terena ispred nas prema Borici, što je i uslijedilo u dva pravca: Vrhovi i Šljeme. Nekoliko malih grupa se ostavilo da pripaze teren od Bunarića do Širokog točila i da prihvate pojačanje, ako nam dođe. Poznavajući svaku stazu i prečicu za manje od dva sata smo izvidjeli spomenute terene i vratili se sa zaključkom da sa Borike nema pokreta (u čemu smo se grdno prevarili).