Malo do Zenice…
Vratih se majci u Kakanj sretan sto sam sazno za mog sina Dzenisa i njegovu mater. Zadovoljan sto saznadoh definitivno da su stigli do Njemacke , da im je dobro, da se ne pate gladni i da nisu u opasnosti po zivot od cetnickih granata koje svakodnevno padaju u velikim kolicinama po svim slobodnim teritorijama Bosne. Poznajuci dobro sebe pitam se dokle ce potrajati ovaj moj mir i kada ce se ponovo probuditi ratni nomad u meni i osmisliti neki novi put.
Naredni period cu cesto ici do Zenice i druziti se sa starom rajom iz Rogatice. Najcesce sam kod Bradaraca u Radakovu, predgradju Zenice dolazeci od Kaknja. S Fudom sam se jaranio godinama prije rata pa tako nas dvojica provodimo najvise slobodnog vremena skupa. Spavam cesto kod njih u Radakovu a Sulejmen i Sadija mi i jesu, jos iz Rogatice, ko drugi roditelji. Oni su tu u stanu od nekih rodjaka pa ima i basca i mala kucica dole u Mrtvicama pored rijeke Bosne. Kako je proljece sade polahko razno povrce. Kasnije u toku ljeta ce mo se i kupati u Bosni a znacemo i zanociti u ovoj kucici. Sulejmen je odnekud doso do malo sjemena duhana pa ga posadio. Ponekad ce mo mu u toku ljeta otkinuti pokoju lisku duhana ili smotati cigatu od liski koje je ostavio da mu se osuse. Prvi put vidim uzivo stabljike bamije i berem plodove. Isto tako Sulejmen radi u jednoj pekari pa ujutro jedemo i vruc somun. Nije u izobilju ali ipak nismo gladni. Ja i Fudo imamo dobru druzinu a tu su i njegovi burazeri Pindjo i Hajro. U par navrata smo znali malo profestati na Kamberovica polju sa nasom rogatickom rajom Senadom, Kerimom, Irfom, Sefom, Nurcom…
Nurco, sekretar iz Standarda imo naku funkciju pri nasoj Armiji pa me vodio dole u kasarnu da gledam tenkove koji su bili ratni plijen, oteti od bivse JNA. Objasnjava mi da su tu stacionirani i samo po potrebi idu na polozaje. U slucaju da cetnici odnekud navale onda izadju tenkovi da uzvrate i potisnu srbocetnicku bratiju. Bojali se cetnici otetih tenkova ko ista iako su ih sami imali visestruko, na desetine puta vise. Za Nurcu cujem da je obolio i provodi svoje dane negdje u starackom domu u Sarajevu…
Slobodno vrijeme provodim uglavnom kod mame u onoj ciganskoj staroj kuci u Kaknju ali sam cesto i u Zenici kod Fudinih. Redovno se cujem sa zapadom a i prolaze pisma preko raznih organizacija, doktora bez granica i slicno. Cesto se vidjam i sa Irfom Lihicom i odemo kod sada vec rahmetli Kasima Lihica. Bio on smjesten u nekom izbjeglickom centru. Uvijek nam se obraduje kad mu navratimo. Zenica se ponekad granatira i jednom umalo ne nastradah. Dok sam ceko u redu za telefon pred postom doleti nekoliko granata. Jedna pade ublizu na krov pozorista.
Ponekad polazeci za Kakanj ili nema voza ili se u putu pokvari, nestane struje, pa imam problema. Kako i vozi jednom ili dvaput dnevno uvijek ima putnika. Zbog ratnih obaveza u tim slucajevima uglavnom moram ici pjeske do Kaknja. Oguglo covjek a i uvijek je poveca druzina pa se fakticki i ne osjeti. Dobra obuca na nogama, drustvo je tu I sta je onda tridesetak kilometara asFaltom od Zenice do Kaknja.
Negdje pocetkom maja ’93 dogovorih se sa Fudom da odemo malo do Zavidovica, da obidjemo moju fameliju…