ONLINE GLASNIK BOSANSKOG KONGRESA – AVAZ
November 10, 2007
ZEPA
Uvod
Zepa, pojam ranije dobro poznat onima koji procitase pricu nobelovca I. Andrica “Most na Zepi”, ponovo se nakon legende o gradnji tog mosta u 16 vijeku, sire procula nesretnim ratnim dogadjajima u Bosni 90 tih godina. Junacki otpor tih slabo naoruzanih gorstaka, naseljenih u nepristupacnoj plodnoj zivopisnoj kotlini, u kojoj je po padinama, kao rojevi pcela, nacickano 18 sela, a podnozjem tece zapjenusana Zepa, usao je u ratne izvjestaje i hronike svih znacajnijih bjelosvjetskih glasila. Prica se, da i za vrijeme onoga rata, nijedna vojska nije se ohrabrila uci i suociti sa opasnoscu negostoprimstva. Pristupi u kotlinu sa dvije uske ceste, jedna od strane Rogatice a druga od Han Pijeska, lako su se mogli kontrolisati i sprijeciti da udje sve sto se krece, a posebno ako je vece od pjesaka.
Pocetkom rata u Bosni u junu 1992 jedna kolona srpske vojske sa tenkom, oklopnim transporterom i vise kamiona pokusala je uci u ono sto je uvijek bilo zabranjeno. Posljedice su bile tragicne: vise od 60 poginulih a nepoznat broj ranjenihuz unistenje vozila bio je bilans tog pokusaja. Od tada pa do
kraja jula 1995 vise nije bilo ozbiljnih pokusaja ulaska. Umjesto toga nastavljeno je stalno granatiranje sa daljine i unistavanje svega bez razlike u ovoj od strane UN “zasticenoj” enklavi, u koju se pored lokalnog bosnjackog stanovnistva slilo sve sto je bjezalo iz okolnih okupiranih podrucja Visegrada, Han Pijeska, Rogatice, Sokolca itd. ukupno blizu 4000 dusa.
Tako se za 3 godine rata ovaj plodan vocarski kraj pretvori, sto od baruta, sto od neodrzavanja, u divlju sumu ranjenu, razvaljenu i napadnutu bolestima. Nesto hrane od UN sto
je propustano, nesto struje koju su vrijedni gorstaci proizvodili na Zepi malim improvizovanim centralama, nesto municije i oruzja koje je stizalo samo njima poznatim stazama i bogazama ili otimano od neprijatelja, odrzalo ih je do kraja jula 95.
Kada je poslije pada i tragedije Srebrenice iz ove enklave po sporazumu evakuisano civilno stanovnistvo pod nadzorom UN, a vojska se probila tajnim puteljcima i vododerinama uz vrlo malo zrtava prema Kladnju, usla je srpska vojska i u opustjeloj enklavi popalila i minirala sve sto je bilo plod vjekovnog ljudskog rada. Nestalo je sve osim mosta koji je valjda svojom impresivnoscu zaustavio i osvajace. Tada
je u Zepi za narednih skoro 5 godina zavladao mrtvi mir bez igdje ikoga osim divljih zivotinja.
Povratak i obnova
Negdje pocetkom aprila 2000, oko 50 Zepljaka odlucilo je da se vrati i izvidi mogucnosti opstanka. Ovo se odmah proculo i prvi je priskocio u pomoc UNHCR donacijom satora i hrane. Slijedili su njemacki bataljon SFOR-a donacijom sredstava za obnovu 40 kuca i holandska organizacija DRA takodje donacijom sredstava za 40 kuca, skolu, ambulantu, dva traktora i “Jeep”. Americka agencija za medjunarodni razvoj (USAID) obezbjedila je sredstva za obnovu potpuno unistene elektro energetske mreze u podrucjima povratka. Vec pocetkom maja 2000 u Zepi je boravilo oko 200 povratnika od predratnih oko 3000 stanovnika. Naravno, ovisili su od pomoci u hrani i drugim potrebstinama sto je stizalo od humanitarnih
organizacija, rodjaka, prijatelja, posjetilaca itd. Zapocelo se od onoga sto je uvijek prvo: ciscenje rusevina iraskrcivanje puteva i rastinja.
Toplo junsko prijepodne. Krecemo iz Han Pijeska asfaltom 12 km. do odvojka uske makadamske
ceste za Zepu. Mi smo prethodnica za sagledavanje rjesenja za dovod struje. Ulazimo, sve zaraslo. Pratimo tragove par vozila koja su prosla. Kao i svugdje treba biti oprezan radi mina. “Jeep” stalno udara bocno u granje izraslo zbog visegodisnjeg neodrzavanja. Nakon par kilometara mala cistina i mramorni
spomenik izradjen poslije rata sa oko 60 imena poginulih srpskih vojnika 1992. Malo dalje ispod puta prevrnut zahrdjao tenk JNA. Dublje u provaliji ostatci spaljenih kamiona. Mrtva tisina, covjeka malo podilazi jeza.
Nakon 3-4 km. sa desne strane cistina i mali sator pored srusene kuce. Pored satora “fijaker” sporet. Stariji covjek i zena prilaze. Pitamo gdje smo?Kazu ovdje je bilo selo Purtici, oko 40 domacinstava. Ne vidi se nista cak ni rusevine, sve je zaraslo i podivljalo.
Nakon oko sat voznje gledajuci usput porusena sela udjosmo u Zepu, centralno mjesto u dolini. Sve je sruseno. Veliki satori UNHCR i malo popravljen krov bivse ambulante, sve namjenjeno za kolektivni smjestaj. Skupilo se dosta Zepljaka. Pitamo ko je glavni, ko vodi spiskove, ko se brine o donacijama, ko uopste vodi evidencije. Kazu Hasib Omanovic je predsjednik udruzenja za povratak. Nalazimo ga, energican jak covjek srednjih godina. Vodi dosta pedantno spiskove povratnika, kuca za obnovu, kontaktira sa donatorima, stize na sve. Mi se predstavismo. Struja je magicna rijec svugdje.
Lica se razvedrise. Vidimo sve starije osobe. Pitamo gdje je omladina? Kazu 5 godina je dug period. Vecinom su otisli u prekookeanske zemlje, a nesto se snaslo po Sarajevu, Zenici… Vratili bi se i oni rado, ali nema posla. Od cega da se zivi? Mala djeca nema skole itd. Mi stariji vratit ce mo se svi
nemamo kud, sad nas deloziraju po Sarajevu, Visokom, Zenici itd. Bit ce bolje kazemo. Vidjet ce mo se uskoroponovo.
…..
Epilog
28 novembar 2000, sve je spremno za pustanje u pogon prve faze obnovljene alektricne mreze. Americki ambasador Gosp. Tomas Miler uz prisustvo mase naroda, direktora USAID, predstavnika izvodjaca, donatora i zvanicnika iz Elektrodistribucije R.S. svecano, poslije prigodnog govora, pokrece polugu u trafostanici i ulicna rasvjeta u Zepi je planula. Ambasador je odusevljen prirodom i ljudima sa kojima se rukuje i prica. Otisao je pjesice do mosta i divio mu se. Obecava da ce doci na proljece specijalno na teferic. U medjuvremenu se ubrzano zavrsavaju kuce i razvodi struja druge faze. Ide sporo nismo zadovoljni ali je teren tezak. Bojimo se snijega. Vrijeme srecom i dalje sluzi. Posljednja posjeta prije finalne inspekcije 25 januar 2001, jos maloi sve ce biti gotovo.
Zepa opustila, mnogi otisli. Ostalo oko 80 povratnika da prezimi. Ostali, koji su imali negdje smjestaj, otisli jos bar jednu zimu provesti dok se situacija sa obnovom jos ne popravi. Kazu bice nas na proljece bar 700 ako Bog da, nema vise politickih prepreka samo da se nadju donatori, ni nama se ne sjedi u tudjem. Mrak nas hvata u sumi iznad Zepe. Dvije divlje svinje na cesti, valjda i one zadovoljne, pojavile se da nas isprate. Imace ih ko loviti.
M. Tufo