-Vratite se na svoje položaje prije mraka! – bile su riječi Avde Pale. Bilo je to lahko reći, ali trebalo se sada vratiti na mjesto koje je bilo skoro dvadeset sati bez naše kontrole. Na drugoj strani, crno nebo od dima popaljenih kuća na Borovcu, Lazama i Vrtačama, nije nam ulijevalo nadu da to možemo uraditi. Nikome nije bilo jasno zašto je izdata naredba o izlasku cijele Žepe na planinu. Isto tako, kako sam čuo, tamo na Radavi i Baturi je 15. i 16. septembra došlo do nekih dezinformacija, koje su prouzrokovale i pad Laza (14. septembar). Narod je krajnje uznemiren i tek rijetki razmišljaju o skorom povratku svojim kućama, odavde sa Vukoljina Stana. Mnoge izbjeglice, koje su do sada boravile u Žepi, krenule su prema Srebrenici. Počinju igre na sve ili ništa. Mnogo ih je otišlo a da li će proći do Srebrenice niko ne može ni pretpostaviti.
Život je na kocki. Glad ne poznaje zakone i opasnosti. U tom periodu Srbi su imali veliki broj mrtvih. Taj broj je prešao sve granice, posebice ako se uzme u obzir koliko je naših branilo položaje. Pored toga naša vojska je zaplijenila i nekoliko kamiona, traktora, a uništeno je i nekoliko oklopnjaka (tenkova i transportera). Došli smo do velikih količina protiv-oklopnih sredstava, oružja i municije. Kao i ranije Srbi su ostavljali svoje mrtve, čak i oficire, a kod jednog su pronađene dnevne zapovijesti i referisanja. Tu se mogla naći zabilješka o njihovom porazu. Cifre poginulih četnika na Radavi i Baturi penjale su se i preko četrdeset na dan, a jedinice koje su nas napadale bile su iz Prijedora, Banjaluke i drugih krajiških mjesta. Većina njihovih vojnika bili su mlada regularna vojska od oko sedamnaest godina pa do dvadeset i neke. Pomalo je čudno da se mobilišu tako mladi momci i dovode u krajeve gdje ne znaju ništa osim da im je glava meta i da je sačuvaju. Pitam se gdje su im bili roditelji, kako to da ih puste u izravni rat i izravnu smrt za ništa, za nečije ideale i snove o velikoj Srbiji.
Ako sam ja kao devetnaestogodišnjak morao biti u odbrambenim redovima, to znači da sam bio prisiljen da branim život, porodicu i kuću koju su htjeli da unište, upravo ovi od sedamnaest godina. Koji je bio njihov razlog? Zašto im mi smetamo? Oni ne znaju čak ni šta se događa ili žele da budu heroji kao iz nekih filmova koje su gledali. Nisu znali da se ovdje gine. Kasno su to shvatili. Kasno. I nije mi ih žao, jer u trenucima kada se ranjeni ili opkoljeni mogu predati oni odlučuju da se ubiju. Kakvu predstavu imaju o nama, pitam se? Mi smo samo obični smrtnici kao i oni, iste boje, iste kose, istih godina… Ne ličim sebi na čudovište, iako se vidim u ogledalu veoma rijetko. Nađeno je mnogo takvih mrtvih sa vojničkim knjižicama i ostalim podacima (godište 1975, 1976, 1977) i plus rezervisti iz BiH i Srbije.
Nastavice se