Stravična svjedočanstva iz Rogatice
Srijeda 24. juni 1992. god.
Obje strane ispoštovale su dogovor o razmjeni, tako da se desila pomenuta razmjena u Stoboranima. Razmijenjeno je četrdeset i devet civila iz Rogatice za meni nepoznat broj mrtvih četnika. Među civilima iz Rogatice, uglavnom su starije ili mlađe žene i djeca, među kojima je i jedan stariji muškarac. Vojno sposobnih nije bilo, kao ni mog Amidže i njegove porodice, kojima sam se nadao. Svi ovi stradalnici su smješteni u zgradu Osnovne škole u Žepi. Trenutno im se ukazuje pomoć na sve načine. Među njima sam pronašao mnogo rodbine i poznanika. Kazivali su mi o zločinima, raznim torturama i zlostavljanjima nad narodom Rogatice i uže okoline, koje sprovode Srbi na čelu sa Rajkom Kušićem. Veći broj je osoba koje nemaju nikakvih rođaka u Žepi, dok ima i onih koji su i iz same Žepe. Među njima sam pronašao moje rodice, tetku i strinu mog oca (Mujesira Kurtić, njena kćerka Remzija Bičić sa kćerkama Dinom, Samirom i Merimom), kojima su četnici u velikom pokolju ubili djeda i oca.
Pokolj se desio 19. juna 1992. u naselju Gračanica (Rogatica) gdje je ubijeno oko stotinu staraca, žena djece i muškaraca Muslimana, da bi neke žene i djecu porobili i držali u Osnovnoj školi i u pravoslavnoj crkvi, nedaleko od Gračanice. One su pretrpjele razna zlostavljanja u kratkom vremenskom intervalu od tri do četiri dana.
Desila su se i masovna silovanja. Silovana je i jedna razmijenjena djevojčica (mlađa od petnaest godina) koja je još u šoku i neće da priča o tome. Tetka koja je i ujedno strina mog oca (sestra majke mog oca i supruga već rahmetli amidže mog oca), svjedoči kako su joj muža Hameda Kurtića na svirep način ubili, te njenog zeta (Remzijinog muža) Agu Bičića i njegovog oca Sariju, i to u dvorištu kuće Bičića. Skoro sve komšije naselja Gračanica su doživjele istu sudbinu. Sve se dešavalo po naređenju nekog Baće Perišića, koji se isticao prepoznatljivim glasom. Upravo je on pozivao na predaju Hameda Kurtića, Agu i Sariju Bičić, u dvorištu Bičića gdje su rafali napravili tajac. Žene i djeca kao i neki muškarci panično su se pokušavali sakrivati u više kuća gdje su ih nalazili i zarobljavali. Prolazeći od Gračanice prema Osnovnoj školi vidjele su mnoštvo muških leševa pored skoro svake kuće i ispred zgrada na Tekiji. Sve pohvatane grupe nejači otjerali su prema crkvi gdje su ih ugurali u crkvene pomoćne objekte (crkveni dom i neka garaža pored crkvenog doma). Govore da je bilo pedeset i dvoje u garaži pored crkve, a u crkvenom domu kod crkve oko četrdeset osoba. Nije bilo osoba da su razmijenjene, a da su bile u Osnovnoj školi, tako da nisam dobio svjedočanstva o tamošnjim zbivanjima.
Tetka kao i ostali svjedoče i to da je neka Bjelka Ćurevac, supruga Ismeta Ćurevca, slušala kako neki ljudi mole nekog Božidara Perišića zvanog Boban, rodom sa Krmčića, da ih ne ubija, oslovljavajući ga ”bratom” na što je on odgovarao puškom, govoreći da nema pošteđivanja. Spominju i porodicu doktora Adila Mehića, čija je i supruga razmijenjena u Žepi. Njih je doktor Bojević (Srbin), bio sklonio u svoju kuću, odakle su ih pokupili, Adila i njegovog punca odvojili od Adilove žene i djece. Drugi svjedoci govore da su Adilovog punca Hašima Štetu vidjeli zaklanog pored kuće njegovog kuma Novice, u Donjem Polju. Pored ”Srbijanaca dobrovoljaca” poznati rogatički piromani ovih dana bili su: Baćo i Boban Perišić, Zdravko i Slavko Lubarda, Slavko i Danko, sinovi Stojana Nerića, zatim neki Zoranović zvani Kuja, kao i mnogi drugi kojih se ne mogu sjetiti po imenima, a poznati su.
Napominju i to da je, dok su bile zatvorene, svakodnevno dolazio neki Lošić, kojem je sin poginuo na Vukovaru, i on ih je provocirao i prijetio im. Paćenice govore i tome kako je istog dana, 19. juna poslijepodne, pucalo i u naseljima Rudo, Holuč, Biljino polje i Tekija, te da su curile informacije da ima mrtvih i porobljenih. Rogatica je jednostavno pretvorena u veliko stratište njenih Muslimana i svih ne-Srba. Harale su horde srbijanskih dobrovoljaca, predvođenih domaćinima. Snajperi su radili sa mnogih zgrada. Rušeno je i ubijano baš sve i njima nije jasno da su pošteđene. Razlog je vjerovatno bio izvlačenje đubradi iz Budučina Potoka, to ih je sigurno i spasilo. Znaju one mnogo više od toga, ali bi bilo neprijatno i nekorektno u ovim trenucima da ih ispitujemo. One pričaju same, gušeći se u suzama, koje često prekidaju kazivanja.
Nešto što me veoma dirnulo, uporedo sa golgotama žena iz Rogatice, bila je hrabrost i izdržljivost momka koji je podnio da mu odsjeku nogu bez ikakvog opijuma, nožem i bonsek platom za željezo. On je Zikret Čamdžić, i ranjen je od mine. Noga mu se inficirala i morala se odsjeći zbog infekcije, a posao hirurga odradio je doktor opće prakse Beno Kulovac, sa običnim nožem i žagom za željezo. Sve izdrži živa glava.
Nastavice se