Ujutro 7. maja, oko pet sati, taman kad sam došao iz Gakovina, svratio mi je Avdo Agić, šurak mog rođaka Rasima. Nije mogao dalje pa je svratio kod nas. Nije imao snage da produži samo još dvije stotine metara do sestrine kuće i upravo to govori u kakvom je stanju bio. Bio je i ranjen. Krvario je. Gladan, žedan i gotovo nijem. Govorio je da ne može preživjeti to što im se desilo, da je do posljednjeg trenutka vjerovao u suprotno. Spominjao je komšije, pa ih nabraja i plače. Najviše je s njim suosjećao đedo Salih, tješeći ga. Sva porodica mu je već prvog dana napada (6. maja) izbjegla kod njegove sestre, a on je ostao da bi izvukao nepokretnog oca u čemu nije uspio. Srbi nisu bili u potpunosti spalili sve kuće u Staroj Gori kao i u Živaljevićima. Njegov otac je ostao u još čitavoj kući. Kaže kako su se prikradali prije mraka da bi ga izvukli, ali bi ih Srbi primjetili, pucali su po njima i spriječili ih u tom poduhvatu.
Potom saznajemo za prvu, ozbiljnije ranjenu osobu, to je Azmir Poljo, sin već zarobljenog bolničara Ćamila Polje, koji je jučer prebačen za Rogaticu. Ponovo se dešavaju čudne stvari! Konstatacijom da se radi o ozbiljnijem ranjavanju, te da mu se ne može pružiti adekvatna pomoć u Žepi, kontaktira se Rogatica (malim radiostanicama koje je donio Sabrija Tabak), odakle šalju ambulantna kola koja odvoze Azmira. Vozač ambulantnih kola bio je Musliman. Mislim da se zove Osman, koji još uvijek radi u Domu zdravlja u Rogatici. Kad smo kod radiostanica, da napomenem da se održava redovna veza sa Rogaticom, a izvještavaju iz naselja Podljun. Operator je Žepljak, Zijad Kaljević, šifra Lisica (Rogatica) i Lisica 5 (Žepa). Drugi način komuniciranja TO Žepa, pokušala je ostvariti policijskom motorolom, stupajući u kontakt sa načelnikom Ismetom Osmanovićem, kako bi dobili savjet šta da se radi (6. maja) nakon dešavanja u Živaljevićima i Staroj Gori. Osmanović je odgovorio: -Vi tamo šutite i budite mirni!
To je značilo da se ne možemo oslonuti na Rogaticu baš nimalo. Sela koja nas dijele nestaju u plamenu. Mrtvi i ranjeni će stići i njih, a zasigurno i nas, a on nama da budemo mirni, da šutimo?! Pored pomenutih radiostanica postojala je jedna amaterska radiostanica u vlasništvu Fadila Heljića iz Vratara, koju je komanda TO uzela 6. maja da bi je pokušali pokrenuti akumulatorskim baterijama.
Upoznati su sa svim, pa i sa progonom Muslimana iz sela Donje i Gornje Godimilje (7. maja), gdje je ranjen Mirsad Mirso Hajdarević dok je traktorom pokušavao izvući nejač i potrepštine prema Žepi, a ranjen je dok se približavao Bokšanici. Prvi put se spominje termin ”muhadžiri”, za sve one koji ostadoše bez svojih domova. Utočište pronalaze kod nas, širom Žepe, bez ikakve nade o skorijem povratku. Ovih dana je to nemoguće, a način na koji su istjerani ukazuje da su tamo – gore nepoželjni zauvijek. Gorko i jadno je to saznanje sa kojim nikako da se pomirimo. Sve ranije predrasude i nadanja padaju u vodu zajedno sa komšijskim pravdanjima, kako dolazi neka vojska koja zastrašuje i njih Srbe, te da će sve to proći i da se neće poremetiti komšijski odnosi. Tako su govorili Živaljevcima, Starogorcima, Godimiljcima i Babljačanima njihove rijetko dobre komšije. A isto su im mislili kao i oni koji skoro godinu dana ranije skinuše maske, pripajajući se vojvodi Rajku Kušiću i dokazujući kako su odgojeni u četničkom duhu Draže Mihajlovića, Kalabića, Nedića i ostalih. Četništvo pripremano pola stoljeća oponašaju savršeno.
Nastavice se