Četiri dana sam proveo u šumi
Subota 9. maj 1992. god.
Protekla četiri dana pamtiću dok sam živ. Kući sam dolazio samo jednom, a provodio sam dane i noći u šumama Bokšanice upoznajući pakao i način stradanja Muslimana sa Borike. Zablude kojima smo donekle bili skloni, kao i Starogorci, Živaljevci, Godimiljci, Babljičani, te samouvjerenje o daljem suživotu sa Srbima, padaju kao kula od karata.
Tog zlokobnog jutra 6. maja, kada su borički barbari kidisali na svoje komšije, sa strašću ih progoneći granatama, PAM-ovima, PAT-ovima… Zatim su počeli upadati i paliti tople domove čestitih Bošnjaka Borike, otvarajući karte do kraja. Na dan njihovog praznika i slave Đurđevdana počeli su prvo sa Živaljevićima, gdje su upali oko pet – šest sati, pred sabah, i tako već opkoljeno selo našlo se u rukama Srba, kojima su kao pojačanje došli Arkanovci (više svjedoka spominje tu činjenicu). Na svu sreću, skoro svi vojnosposobni su već malo ranije bili izašli iz kuća u obližnje šumarke. Većina nejači je već bila odavno sklonjena u Ribiocu i Vrataru, tako da su na udaru «srpskih junaka» ostali starci, žene i nekoliko djevojaka. Tom prilikom su zarobili Mehu Omanovića (iz Ljubomišlja), koji je bio u posjeti kod djevojke i dalje mu se ne zna za sudbinu. Prema svemu sudeći, ona će se riješiti na Borikama. Prvi koga su prepoznali je Dragan Lubarda iz Godimilja, a predvodio je krvnike i palikuće srpskog soja. Doduše svjedoci govore i o tome kako nije dao da se pobiju osobe iz grupe u kojoj je bio Meho Omanović. Možda samo zato što su ga prepoznali, jer kako kažu svi ostali su bili nepoznati, maskirani, dobro i uzorno naoružani. Prilikom paljenja i uništavanja imovine Živaljevčana, ubili su dvije stare žene: neku Curu (ime joj je takvo) Lutvaginicu Živalj, staru devedeset godina, zatim Ćamku Zimić (majka Ibre Zimića) staru oko sedamdeset godina. Na takav način obilježavaju slavu, vjeruju u Boga i vjerovatno će svaku narednu slavu obilježiti krvavom mrljom nevinih ljudi. Nije im bilo dosta, dok su zoljama i oružjem rušili Živaljeviće, pa su odmah prešli i na Staru Goru, gdje su počinili identičan zločin, ali na sreću bez ljudskih žrtava. Šume su toga dana bile skrovište malih grupa, obično porodičnih, za kojima smo tragali i pomagali im u smještanju u okolnim mjestima. Nismo im mogli pružiti zaštitu od onog što ih je snašlo, ali smo im pomogli u spašavanju od daljih najezda i gonjenja. Stravične su priče tih prognanih paćenika, koje bude lavine bijesa, bistre nam još neizbistreni mozak, obarajući svaku pomisao o daljem suživotu. Nama je suživot bio bitan, dok su oni savršeno i u potpunosti dokazali suprotno. Te noći, pred sami sabah, dolazili su Starogorci i Živaljevci, među kojima biješe i mnogo mojih poznanika.
Nastavice se