-
MEHMED REFIK – efendija HADŽIABDIĆ (1813-1871)
Rogatica je ranije bila poznata po događajima,kulturno-istorijskim zbivanjima pa i specifičnim odnosima između ljudi koji su živjeli u toj čaršiji . Dogadjaji ne dolaze sami od sebe nego su produkt ljudi koji su u njoj rodjeni i živjeli a koji su svojim radom i sposobnostima postali poznati daleko izvan granica ovih prostora.
Jedan od njih je i Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić, čovjek koji je svojim znanjem, sposobnostima i uticajem ostavio dubok trag u tadašnjem velikom turskom carstvu.
Jedan od naših najpoznatijih pravnih pisaca na turskom i arapskom jeziku je Mehmed Refik Hadžiabdic. Rodjen je u Rogatici, 1813.godine. Sin je Aliefendije, a unuk Hadži Abdulaha po kome je ova porodica i dobila prezime.
Pocetne nauke Hadžiabdic je ucio pred ocem u Rogatici. Kasnije ga otac šalje u Sarajevo gdje se skoluje u Husrevbegovoj medresi. Po smrti oca, o njemu se brine rodbina pa je jedno vrijeme boravio u Travniku. Kad se ponovo obreo u Sarajevu zapazio ga je kadija Husein-efendija Spartalija koji ga sa sobom odvodi u Istanbul. Tu Hadžiabdic završava visoke škole i stupa u službu gdje brzo napreduje. Službovao je izmedju ostalih mjesta i u Damasku gdje pocinje proucavati islamski misticizam. Po povratku u Istanbul za kratko vrijeme uspinje se na najvisi polozaj u vjerskoj hijerarhiji, postaje vrhovni vjerski poglavar – šejhulislam, položaj koji nije osim njega zauzimao nijedan bosanski Musliman. Umro je u Istanbulu 1871. godine i sahranjen u blizini turbeta sultana Mehmeda II Fatiha.
Svjeze slike sa mezara naseg sugradjanina su djelo naseg Webmastera, Abdulaha Fejzica, koji je prilikom posjete Istambulu posjetio njegov grob. Nadamo se da cemo tu interesantnu pricu cuti jos jednom na ovim nasim novim stranicama.
Kronogram smrti spjevali su mu brojni tadašnji turski pjesnici, ali mu se na grobu nalazi natpis našeg poznatog pjesnika i pisca kronograma Fadil-paše Šerifovica, koji se inace brinuo da se od novca koji je Hadžiabdic poslao iz Carigrada podigne u Rogatici džamija i mekteb.
I dzamija je podignuta na mjestu nekadasnje Tekijske dzamije a kasnije i Dzafer-begove dzamije koja je po njegovoj tituli nazvana Sejhulislamija. Rusevine Sejhulislamije su zapamtile i nase generacije.
Te rusevine su stajale dugo poslije drugog svjetskog rata, odnosno dugo poslije 1943. godine kada je ova dzamija zapaljena i unistena. Nije bilo interesa da se ova bogomolja, koja je ujedno bila i svojevrstan kulturno-istorijski spomenik, obnovi.
Natpis nad ulazom u džamiju šejhulislama Mehmed Refik-efendije Hadziabdica u Rogatici je napisao Fadil pasa Serifovic.
Evo kako je on glasio:
Šejhulislam, mevlana Refik, krasnih osobina
Da dobrocinstva obnovi uvijek se trudio
Od ove bogomolje ni traga nije ostalo
Imenom tekijska džamija svak ju je pamtio
Iz pocasti prema zavicaju svojih predaka
Izgradnji džamije pažnju i trud je posvetio
Bog njemu omoguci i olakša dovršenje
Za njega se tu i plemstvo i narod pomolio
Ovim krasnim polustihom Fadil izrecee tarih
“Bivši muftija je divno džamiju napravio”
(1869/70)
Mehmed Refik-efendija Hadžiabdic se bavio pravom, hadisom (tradicijom), apologetikom, islamskom mistikom. Napisao je poznati komentar pravnh decizija (fetve) Fejzullah-efendije Erzurumija koji je objavljen 1849. godine. Osnovno djelo je na turskom jeziku, a Hadžiabdicev komentar na arapskom jeziku.
AKADEMIK PROF. DR. AVDO SUĆESKA (1927.-2001.)
Tokom proteklog stoljeća Sarajevo je ubrajano u najveće i najznačajnije centre za izučavanje orijentalistike i historije osmanskog perioda na prostorima zemalja jugoistočne Evrope. Stečeni renome nastao je zalaganjem brojnih znanstvenih radnika, institucija, djela i časopisa pisanih i objavljivanih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Imena i djela dr. Safvet bega Bašagića, Milana Preloga, Sejfudina Kemure, dr. Vladimira Ćorovića, Hamdije Kreševljakovića još su u prvim decenij ama XX stoljeća privukla pažnju ozbiljne znanstvene javnosti. U narednom periodu dolazeće generacije orijentalista i historičara osmanskog perioda još su više učvrstile i podigle već stečeni ugled. Nove studije i radovi akademika Hamdije Kreševljakovića, te prijevodi deftera i drugih izvora orijentalne provenijencije, kao i brojne knjige, članci i prilozi dr. Šaćira Sikirića, akademika Nedi-ma Filipovića, akademika Branislava Đurđeva, prof. Hamida Hadžibegića, dr. Haz-ima Šabanovića, Besima Korkuta, dr. Adema Handžića, Alije Bejtića, Mehmeda Mujezinovića, dr. Muhameda Hadžijahića, Omera Mušića, mr. Ešrefa Kovačevića, Muhameda Mujića i drugih, doprinijeli su da su fakulteti Univerziteta u Sarajevu, Zemaljski muzej i Orijentalni institut postali centri u kojima su radili ili učile mlađe generacije osmanista sa prostora bivše Jugoslavije, ali i drugih zemalja. Zato je odlazak sa ovog svijeta svakog od navedenih znanstvenika, pedagoga, humanista predstavljao nenadoknadljiv gubitak. Ovom krugu osmanista pripadao je i akademik prof. dr. Avdo Sućeska. Njegovom smrću 21. decembra 2001. godine, polahko ali neumitno odlazi upravo ona generacija osmanista koja je stekla najveće priznanje i poštovanje svih koji znaju štaje znanost i znanstveni rad. Međutim, i pored dobre volje, mnogi ne znaju bitne detalje iz profesorovog života i rada .
Rođen je 5. maja 1927. godine u Jasenici kod Rogatice. Nakon stečenog osnovnog obrazovanja i završenih sedam razreda Gazi Husrev begove medrese u Sarajevu, srednjoškolsko obrazovanje završava kao maturant gimnazije. Studirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, na kojem je diplomirao 1950. godine. Na istom fakultetu ubrzo je biran za asistenta, a zatim i za docenta na Katedri istorije države i prava naroda Jugoslavije. Uz redovne poslove piše doktorsku disertaciju o ajanima i njihovoj ulozi na južnoslavenskim prostorima. Sa ovom temom doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1959. godine kod akademika Mehmeda Begovića. Školske 1962/63. godine boravi u Minhenu na specijalizaciji u Institutu za historiju i kulturu Bliskog istoka i turkologiju kod profesora Babingera i Kislinga. Po dolasku u Sarajevo 1964. godine biranje u zvanje vanrednog, a 1969. godine redovnog profesora za predmet Istorija države i prava naroda Jugoslavije. Svoje nastavničke obaveze na ovom fakultetu obavlja do odlaska u penziju 1990. godine. U posljednje dvije godine pred mirovinu obavlja dužnost dekana. U periodu između 1968. i 1974. godine bio je i na dužnosti direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu. U toku svog plodonosnog rada dobio je više zaslužnih nagrada, odlikovanja i priznanja. Među njima su Šestoaprilska i Dvadesetsedmojulska nagrada za znanstveni rad. Zbog velikog znanstvenog doprinosa 3. marta 1987. biran je za dopisnog, a 1995. godine i redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Godine 1996. svoju decenijama vrlo brižljivo skupljanu stručnu biblioteku sa više hiljada naslova poklonio je BKZ “Preporod”. Knjigama iz ove biblioteke, koja nosi ime daro-davca, danas se služe generacije studenata, znanstvenika i ljubitelja historije. Ni na-kom službenog penzionisanja akademik Sućeska ne prekida znanstveni rad. Kada se pogledaju 122 bibliografske jedinice koje su nam do sada poznate, onda bez poteškoća možemo dobiti odgovor zašto je profesor dr. Avdo Sućeska još za života ubrajan među ne samo južnoslavenske nego i svjetske poznavaoce društvene, pravne i političke historije zemalja jugoistočne Evrope u vrijeme osmanske vladavine.
Još od asistentskih dana predmet njegovog istraživanja bilo je proučavanje državno – pravnog razvitka Bosne osmanskog perioda, ali i drugih južnoslavenskih prostora. Ipak, najviše radova pisao je o Bosanskom ejaletu XVIII i prve polovine XIX stoljeća. Njegovi prvi radovi između 1954. i 1964. godine Vakufski krediti u Sarajevu, Mjesto muteselima u lokalnoj upravi do tanzimata, Malikana – doživotni zakup državnih dobara u Osmanskoj državi, Taksit – prilog proučavanju dažbinskog sistema u našim zemljama pod turskom vlašću, Pojava u sistemu izvanrednog oporezivanja u Turskoj u XVII vijeku i pojava nameta tekalif- i šakka, do Organizacije osmanske vlasti u Osmanskom carstvu, koji su štampani u najznačajnijim domaćim i inozemnim časopisima, skrenuli su pažnju brojnih domaćih i inozemnih osmanista na tada mladog znanstvenika. Istovremeno je u prvoj deceniji svog znanstvenog i nastavničkog zvanja dr. Sućeska napisao i univerzitetski udžbenik Istorija države i prava naroda SFRJ (Sarajevo 1964.), koji u narednim decenijama doživljava ponovljena i dopunjena izdanja. Njegovim publikovanjem otkrio je veliku erudiciju u historiografiji i pravnim disciplinama. Kako su primjetili njegovi kritičari: “iako udžbenik, ova knjiga ima veliki broj sasvim orginalnih rješenja “. Zbog toga je bila korištena kao univerzitetski udžbenik i na drugim Pravnim fakultetima tadašnje SFRJ.
Već 1965. godine objavljuje svoju najpoznatiju studiju Ajani-prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka (Sarajevo, 1965, 278). Cijela studija je napisana na osnovu bogate izvorne građe i znanstvene literature. U njoj je autor ispitao i prikazao nastanak i razvitak ajana i ajanluka u osmanskom sistemu XVIII i prvih decenija XIX stoljeća. Ovom monografijom, kao i kasnijim radom Seljačke bune u Bosni u 17. i 18. stoljeću (GDIBIH , Sarajevo, 1969.) unosi posve novi pogled o osmanskom društvu i državi, kako na tlu tadašnjeg Bosanskog ejaleta tako i širem južnoslavenskom. To se posebno odnosi na položaj bosanskih muslimana – Bošnjaka, koji su do tada prikazivani samo kao privilegirani društveni sloj. Unošenjem novih znanstvenih rezultata razbijena je crno – bijela shema o ovoj državi i njenom društvu. Ta svoja saznanja profesor Sućeska produbljuje u narednim radovima. Posebno je to pokazao u radu Položaj bosanskih Muslimana u Osmanskoj državi i njihov stav prema toj državi (Sarajevo, 1974.). Već tada akademik Sućeska započinje sa svojim saradnicima dugu i upornu borbu vraćanja izvornih termina u historiografiji, onako kako se oduvijek i na Zapadu i na Istoku piše, bez podlijega-nja književno mitskim nazivima. Vremenom će to sasvim korektno većina osmanis-ta prihvatiti i u drugim sredinama, mnogi ne znajući daje akademik Sućeska bio jedan od pionira ove znanstvene korekcije, koju neki današnji književnici i književni historičari kao autori programa historije pokušavaju vratiti u nastavu, a historiju Bosne i Hercegovine svesti na minimum zastupljenosti u udžbenicima.
Ne manje zapaženi su mu i cijenjeni radovi Položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, O kefilemi, O položaju Poljica u osmanskoj državi, Evolucija u nasljeđivanju odžakluk – timara u Bosanskom pašaluku, Neke osobenosti u procesu čiflučenja u Bosni i Hercegovini u XVIII stoljeću, Popis čifluka u rogatičkom kadi-luku iz 1835. godine, Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje agrarnih odnosa u BiH u periodu osmanske vladavine, Državno -pravni razvitak Bosne i Hercegovine, te mnogi drugi. Veliki broj svojih radova profesor Sućeska je objavio u renomiranim historijskim časopisima u inozemstvu – na engleskom, njemačkom, turskom i drugim jezicima. Zato se može kazati daje kao historičar, pravnik i orijentalista bio poznat ne samo na širem južnoslavenskom prostoru nego i u najširim međunarodnim znanstvenim krugovima. Njegovo mišljenje o određenim pitanjima sa najvećom pažnjom je uvažavano u brojnim međunarodnim asocijacijama, institucijama, redakcijama i znanstvenim skupovima. Bez straha da će se pretjerati može se reći daje bio više poštovan i uvažen u međunarodnim znanstvenim krugovima nego što je to poznato sredini gdje je živio i djelovao.To priznanje mu je došlo još prije više decenija. Kada je na Petom kongresu historičara Jugoslavije u Ohridu, na kome je glavna tema rasprave bila etnička i nacionalna pitanja i procesi na južnoslavenskom tlu od doseljavanja Slavena do kraja Drugog svjetskog rata, prof. dr. Avdo Sućeska podnio referat “O historijskim osnovama posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana “, među prisutne je unio jednu novinu koja je postala centralnom temom cijelog Petog kongresa. To je izazvalo interesiranje i šire međunarodne znanstvene javnosti. O tome postoje pisani tragovi. Tako npr. Frankfurter Allgemeine Zeitung u broju od 15. oktobra 1969. godine piše da je na Kongresu u Ohridu dominiralo “muslimansko pitanje”.
A šta je to u ovom referatu pisao profesor Sućeska? Koristeći relevantnu arhivsku građu i stručnu literaturu, pisao je da su do tada nepriznati muslimani narod kao i drugi, sa svim osobenostima koje imaju i druge priznate nacije. Po mišljenju akademika Sućeske “napuštanje vlastite individualnosti predstavlja neku vrstu smrti. Življenje je razmišljanje za sebe i o sebi, kako za pojedinca, tako i za narod. I pojedinac i narod prestaju postojati onda kada više nisu svjesni sebe”. Vremenom, mnoge teze tada i narednih godina osporavane, prihvaćene su i potvrđene. Neke nalazimo i u njegovoj posljednjoj objavljenoj knjizi “Bošnjaci u osmanskoj državi”, (Sarajevo, 1995.).
Iako kroz studije pripreman za pravnika, akademik Avdo Sućeska je cijelim svojim radnim i znanstvenim opusom bio i ostao pravi historičar, posebno osmanskog perioda. U njegovim radovima pažljiviji čitalac osjeti život vremena o kome piše, bez ikakvih pretjerivanja, sa velikim i slojevitim društvenim previranjima. U njima se osjeti bosanski i bošnjački povjesničar iza koga stoji istražena arhivska građa Istanbula, Beča, Minhena, Dubrovnika, Sarajeva i drugih velikih arhivskih centara kako piše o veoma osjetljivim temama. Sve je uvijek zasnovano na činjenicama.
Njegov odlazak sa ovog svijeta posebno su osjetili mlađe kolege i prijatelji. Oni su ga cijenili kao znanstvenika svjetskog ugleda, profesora i velikog čovjeka koji ih je nesebično učio, pomagao i podsticao u njihovom znanstvenom uzdizanju. Isto tako je ostao dosljedan i odan patriota do zadnjeg trenutka, dijeleći u toku agresije sudbinu zemlje i naroda kojem je pripadao. Njegovi zemni ostaci ukopani su 24. decembra 2001. godine na Gradskom groblju Bare u Sarajevu. ■Post count: 2088Nadam se da ce neko od nasih clanova doci do podataka o siroj biografiji slikara, rahmetli Hasana Suceske, naseg sugradjanina.Ono sto sam ja uspio naci i internetu nije dovoljno da bi se dobila potpuna slika o ovom poznatom covjeku.Sigurno postoje negdje pisani dokumenti koji jos uvijek nisu dospjeli na internet.Ono sto sam ja nasao je slijedece:
[b]SUCESKA HASAN
Rodjen u Rogatici 1935 godine preminuo u Sarajevu 1994 godine.Zavrsio Skolu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1954,Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu 1958 godine.[/b]A evo i jednog njegovog akvarela, “Vodopad Kravice” format
35 X 25.
Zijad Kujovic – Parana
Iniciran vjescu, koja je bila na naslovnoj strani a koju mi je poslao moj prijatelj fikro, zamolio sam ga da nam napise malo vise o nasem Zijadu Kujovicu – Parani. I evo fikro je napisao zaista dirljiv tekst o covjeku koji je mnogima pomogao kad je bilo najteze a za uzvrat nije dobio cak ni toplu ljudsku rijec.Cast rijetkim izuzecima. Vise od toga nikad nije ni trazio ali nazalost cak ni tako malo nije dobio. Nadamo se da ovom pricom vracamo nasem plemenitom sugradjaninu bar dio duga za sve ono sto je on ucinio za Rogaticane.
Parana, Luis Parana je bio bokser i idol nekih ranijih generacija kao sto je nas idol neki pjevac ili glumac.
Zijad Kujovic od oca Ahmeda i majke Mulije, rodjen je davne 1945 god. na dan oslobodjenja i kapitulacije Velikog Rajha,15 maja kao trece dijete u porodici Kujovica. Za svog idola izabrao je bas Paranu, te mu je nadimak otisnut za cio zivot i mnogi ga pamte vise nadimkom Parana, nego Zika, Zijo ili Kula.
Rat, koji je nosio u svojim genima , rat koji dozivljava u stomaku prkosne i vjerne Mulije, rat koji mu je ukrao oca prije njegova rodjenja , rat koji je ostavio siromastvo u njegovom dvoristu, rat je njegova sudbina.
Sve do nesretne 1991 godine , do rata koji je bio veoma nalik na onaj prethodni, neki kazu i nastavak onog velikog, Parana je nosio predosjecaj koji je ponovo otvorio dio duse koji pamti i ne miri njegovo bice svih ovih godina.Poslije osnovne skole zivotni vihor ga je odnio u Sarajevo, gdje zavrsava zanat, igra fudbal, boksuje, druzi se i planira bolje dane. Sa starijim bratom rahmetli Nidom, odlazi u Novi Sad, gdje radi u vise preduzeca, zeni se stvara porodicu i Bog mu je podario troje djece.
Sve jake godine, jos dok je majka rahmetli Mulija bila ziva, Parana je slobodne dane provodio u Rogatici, sa svojom rajom. Nije pravio razliku medju rajom, a pogotovo ko je koje Vjere.
Zdusno je evocirao sjecanja na Misu Sokola, Piljka, Lambu, Kofe, Hrustemovice,begove i hadzije.
Nije zalio ni vremena ni para, kad god je raji nesto trebalo. Cesto ga je rahmetli majka korila da je dosao nju da obidje , a samo ga je vidjala dok je spavao.
Takav je bio i ovdje u Vojvodini gdje je proveo skoro 45 godina zivota. Raja je za njega sve.Kad se sumrak ljudske zlobe spustio na Bosnu te 92-ge mnogi su potrazili spas sirom bivse domovine, tako da su kolone , bolje reci rijeke ljudi krenule i na ovu stranu, u Vojvodinu.
Neki svojima a neki s namjerom da preko vojvodjanskog koridora i poznatog pravca “buvlje pijace” predju u neku Zapadnu Zemlju.Iz znanih i neznanih razloga tadasnje vlasti su branile izlazak ljudi iz Zemlje , a posebno muskarcima -vojnim obveznicima, te se Palić i (poznato turisticko naselje) pretvorilo u najveci izbjeglicki kamp pod otvorenim nebom.
Parana je i tad zivio na Paliću i mnogi Rogaticani su pokucali na njegova vrata. Sigurno je bio najtuzniji i najsrecniji covjek svih tih dana i mjeseci. Tuzan zbog boli koju su nosili svi ti ljudi, a sretan sto ih vidi i sto im moze pomoci.
To je bila pomoc , to je bila nesebicnost , to je bilo davanje kakvo nisam vidio u svom zivotu.
On to nikad nece reci, ali ja znam , jer smo bas tih dana trebali kupiti novog Golfa, da je sve pare i cak se zaduzio, potrosio na ljude koji su mu dolazili.I ne samo dolazili na vrata, vec je svaki dan bio medju njima na Palićkom jezeru , po odmaralistima i napustenim kucama, isao do Opstinskih vlasti trazio pomoc, u Crveni Krst i trazio pomoc, dovodio ljekare, pratio ljude na granicu i svadjao se sa carinom i policijom da ih puste.
Mozda je radio i neke nedopustene radnje i stavljao svoju glavu u torbu da pomogne ljudima, ali ne bih o tome, jer insinuacije i zlonamjernosti uvijek vrebaju postena covjeka.
Radio je i protiv sebe , jer kad su kolone ljudi prosle, ostao je bez dinara,a trebalo je zivjeti , jer losa vremena su dosla i ovdje, ne zadugo . Inflacija,prazne radnje, bez para i pomoci, a njegov secer otisao preko dvadeset.
Govorio je “ja sam dao sto sam imao, dace Bog i meni, ne brini Pike”.
Radio je protiv sebe jer je zanemario porodicu i porodicne hiljade maraka otisle su za hljeb,mlijeko,obucu, gorivo,podmicivanje vlasti itd.Pomagao je svima, najvise poznatima, starima i djeci.Nije pravio razlike u Vjeri, a bilo je ljudi koji su bjezali od zla, i vise su vjerovali njemu nego “svojima”.
Dosta njih je ostalo u ovim krajevima, neki na Paliću, Somboru, Backoj Topoli, Novom Sadu, pa su krajem rata otisli svojim kucama.
Neki su ostavili i svoju dusu u Vojvodini, pa smo ih sahranjivali( npr.Ale Bijedic, Mirko u Zrenjaninu) a rijetki se jave telefonom ili pismom.Najgore uvijek dolazi na kraju, sto i dan danas stoji kao kost u njegovom grlu. Neki, a znaju se i oni, odlazili su , prelazili i spasili glave, nasli su pricati veoma ruzne price o Parani. Navodno je uzimao pare u tal sa policijom i carinom da puste autobuse preko granice u Madjarsku.
Tacno je da se sve placa u zivotu, tacno je da su zli ljudi zaradjivali na tudjim mukama, tacno je da su naplacivali “porez” da puste autobus, ali tacno je da su autobusi i autobusi prosli zahvaljujuci Parani, sa minimalnim porezom od 1000 maraka. A to je samo 20 maraka po glavi, a da nije bilo Parane, platili bi mnogi po 1000 maraka po glavi.,a ne po autobusu.
Da je Parana uzimao i dijelio tal sa nekima, ne bi mu rodjeni brat Nido slao pare i lijekove iz Pariza, i molio ga da dodje kod njega.
Vjerovatno ce se mnogi sjetiti kako su prelazili i koliko su placali, ali ce se neki i zastiditi, jer Parana zivi teske dane.Obolio i sa malom penzijom, i ne trazi niciju pomoc.
Voli svoju Bosnu , svoje Rogaticane i to javno istice, te se nije ni cuditi da mu ispisuju zli momci fasisticke parole.Mnogi su puskom i djelom na ratistu dali svoj ogroman doprinos, ali mnogi su svojom nesebicnom pomoci negdje na putu, gdje nemocni traze spas,dali mozda isto toliko.
Rat je bio, ostavio mnoge posljedice i po avlijama i u dusama, no misljenja sam da sjecanju moramo ostaviti u amanet ljude koji su kao Parana. Ni on vise nece kreciti svoju avliju kraj Rakitnice,a sve teze ce uspjeti otici i obici svoju sestru Pembu koja je jedna od prvih povratnika, i svjedoka sta je njen brat ucinio za raju. Rogaticku raju.
Nemojte mi zamjeriti, vi koji citate, sto sam izostavio mnoga imena. Namjerno to cinim, jer svi mi “svjedocimo” i nosimo svoja djela i sve nam se “pise” a jednom ce nam biti “procitana”. Pred sobom je najteze biti cist za ono sto smo radili i mislili.
Posljednje , sto se dogodilo Parani, da mu neko napise na kucu “noz ,zica,srebrenica , mars napolje iz srbije”nece pomoci nikome, pa ni onima koji su za to dobili pohvale od svojih nacionalistickih glavesina.
Parana se i dalje ne plasi i ostaje na svom pragu, jer je potreban svojoj djeci, koju je vaspitao u duhu postenja,vjerske tolerancije i ljubavi prema covjeku.
Mozete mu pisati na kucnu adresu jer nema mail.
Za neke druge teme , price i svjedocenja, stojim na raspolaganju.
fikro
Post count: 2088KO NJEGA NEZNA? JEDAN OD ONIH PO KOJIMA SE ROGATICA PREPOZNAVALA.
ČLANAK IZ NOVINA OBJAVLJEN NEKAD DAVNO.
Post count: 2088
Nezir ef. Škaljić (1899.-1905.)
Rođen 1844. u Rogatici, umro 1905. godine. Nakon završenih nauka služio kao kadija u Rogatici, Fojnici i Srebrenici. Okupacija ga je zatekla kao predsjednika Trgovačkog suda u Sarajevu. Nakon okupacije, iza 1878. godine, bio je najprije kadija u Sarajevu i Rogatici, a od 1883. sudija Vrhovnog suda, član ulema medžlise i Vakufske uprave. Umirovljen je 1899. i postavljen za gradonačelnika Sarajeva. Preveo je Medželu (turski gracianski zakonik). Obavljao je reviziju prevoda turskih zakona. U svom rodnom mjestu, Rogatici, ostavio je prelijep vakuf, o čemu se nalaze isprave u arhivu Vakufske direkcije u Sarajevu. Na dužnosti gradonačelnika ostao je šest godina.Kasim Dobraća
(1910,Rogatica-1979,Sarajevo)
Rođen je 1910.godine u Vraglovima, džemat Sočice kod Rogatice. Poslije mekteba i osnovne škole došao je u Sarajevo i upisao se na Gazi Husrevbegovu medresu. Po završetku nižeg tečaja na Medresi, prelazi na Šerijatsku sudačku školu koju završava 1927/28.godine. Potom odlazi u Kairo i upisuje se na el-Azhar, gdje studira islamske teološke nauke i diplomira 1935.godine, nakon čega se odmah vraća u domovinu i stupa u službu kao vjeroučitelj u građanskim školama u Sarajevu, kasnije kao nastavnik-muderris, prvo u Islamskoj ženskoj vjerskoj školi (Ženska medresa), a onda u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Mostaru i vjerski odgojitelj u srednjoškolskom internatu društva “Gajret”. Do svog odlaska u mirovinu radio je u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu na obradi orijentalnih rukopisa, da bi samo tri mjeseca kasnije preselio na Ahiret.
Kasim-ef. Dobraća je, u toku svog službovanja, predavao niz vjerskih predmeta: akaid, fikh, hadis, ahlak, historiju Islama i imamet-hatabet-vaz, te arapski jezik i književnost. Predavao je na lahak i razumljiv način, a njegova predavanja su iz godine u godinu bivala sve interesantnija, jer je nastavnièki predmet volio i u svaki se predmet potpuno unosio. Onaj ko je pažljivo slušao njegova predavanja, nije se morao kasnije puno pripremati jer je svaka metodska jedinica bila zaokružena i kao cjelina obrađena. U tom kontekstu lahko je shvatiti i njegovu vrijednost kao vaiza, tako da je tražen da vazi ne samo u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bi stalni vaiz Gazi Husrevbegove džamije, nego i u drugom mjestima. U muslimanskoj štampi Kasim-ef. počeo se javljati poslije povratka iz Kaira. Napisao je veliki broj članaka i rasprava, a sarađivao je u brojnim muslimanskim listovima i edicijama: Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji,Gajretu i dr., a objavio je dva posebno štampana reda: Kadijanije i Ahmedije (Sarajevo,1938) i Kloni se zla (Sarajevo 1971). Prvi je izašao u izdanju El-Hidaje, a drugi u izdanju Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu.
Glasnik Islamske vjerske zajednice ubraja Kasim-ef. u svoje suradnike, jer se ponekad javljao sa radovima. Jedan od svojih prvih radova on je štampao upravo u Glasniku.
To je rad pod naslovom “Iz islamskog prava i njegove historije”(1936.godina, brojevi od 1-10).Od tada pa do smrti on je u Glasniku objavio još deset tekstova, od kojih posebnu pažnju zavreðuje “Jedan va’z” (Nekoliko islamskih propisa o privatnom i društvenom životu čovjeka). koji je objavljen 1936.godine i drugi “Jedan mevludski va’z”, održan na dan Mevluda 1964.godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.
Posljednje što je za života objavio bio je članak “Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana“, štampan u knjizi Smisao i značaj kurbana (Sarajevo, 1978), što ju je izdalo Starješinstvo IZ za SR BiH, poslije savjetovanja održanog u Sarajevu 1978.godine na ovu temu. Kad je Kasim-ef. 1956.godine došao u Gazi Husrevbegovu biblioteku, povjeren mu je posao oko izrade kataloga orijentalnih rukopisa ove Biblioteke. Kao i drugim poslovima, i ovom radu Dobraća je prišao ozbiljno i savjesno. Veæ 1963.godine štampan je prvi svezak ovog Kataloga (Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, svezak I ,1963, str.XXXIII+607+XV tabela- stranica arapskog teksta), koji je obuhvatio 795 kodeksa sa više od hiljadu rukopisa.
Prvi svezak obuhvata materijale koji se odnose na Kur’an, njegovo tumaèenje (tefsir), pravilno učenje Kur’ana (tedžvid), hadis, akaid i dove. Pojava ovog prvog sveska izazvala je vrlo živo zanimanje ne samo među orijentalistima, nego i među drugim kulturnim radnicima i kod nas i u svijetu, gdje su objavljeni brojni prikazi ovog kataloga. Drugi svezak se nalazi u štampi i obuhvatiće islamsko pravo. Po broju obrađenih rukopisa drugi svezak će nadmašiti prvi. Rahmetli Kasim-ef. bio je počeo raditi i na materijalima trećeg sveska, ali je usljed bolesti i odlaska u mirovinu taj posao zastao i velika je šteta da Kasim-ef. nije završio bar treći svezak, jer je teško naći čovjeka sa onolikim znanjem, prilježnošću i ustrajnošću u ovoj vrsti posla, kakav je on bio. Medjutim i ovoliko, koliko je uradio na Katalogu orijentalnih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, osigurao je sebi mjesto u nauci i kod nas i u svijetu.Svoj život i ponašanje rahm. Kasim-ef. usklađivao je sa onim ogromnim znanjem, koje je posjedovao. U tom pogledu bio je primjer kakav čovjek treba biti. Skroman, nenametljiv, miran i tih, bio je uvažavan, a u odbrani svoga uvjerenja, naročito vjerskog, bio je rezolutan. Zbog toga je uživao opće poštovanje. Otuda je i njegova smrt izazvala veliku žalost i gubitak za sve.
Doc.Dr. Ferid Otajagić
Doc.dr. Ferid Otajagić, rođen je 03.04.1959. godine U Žepi, gdje je završio osnovnu školu.
Gimnaziju je završio 1981. u Rogatici.
Pravni fakultet u Sarajevu 1985. kao redovan student.
Pravosudni ispit je položio 1996. u Sarajevu
Posdiplomski studij (katedra za državno i međunarodno javno pravo) upisao je 1996/1997. na Pravnom fakultetu u Sarajevu.
2001. godine je odbranio Magistarski rad na temu «Javna subjektivna prava u složenim državama» i time stekao naučni stepen magistar pravnih nauka.
Doktorsku disertaciju je odbranio na pravnom fakultetu u Sarajevu 26.04.2005 godine na temu « Državna javna subjektivna prva s posebnim osvrtom na unutrašnja prava države»
Zvanje doc.dr. je dobio 2006 godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici iz naučne oblasti „Državno i međunarodno javno pravo”.OBJAVLJENI RADOVI
Do sada je objavio četiri knjige, priručnik i radove:
a) «Državna javna subjektivna prava s posebnim osvrtom na unutrašnja prava države», 2005 godine
b) «Javna subjektivna prava u složenim državama», 2005 godine
c) „Jurisdikciona zaštita javnih i privatnih subjektivnih prava”, 2007 godine
d) „Pravna država, porezi, prekršaji” 2008 godine
e) «Priručnik za obuku sudija za prekršaje». 2006 godineIbrahim Pašić
Prizor sa promocije knijge doc. dr. Ibrahima Pašića “PREDSLAVENSKI KORIJENI BOŠNJAKA”
Doc. dr. Ibrahim Pašić je rođen je 11.9.1948. godine u Rakitnici, općina Rogatica. Od 1956. godine živi u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. Godine 1995. upisao je postdiplomski studiji na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Magistrirao je 11. septembra 2001. godine na temu “Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini”.Rad je ocijenjen visokom ocjenom, kao jedan od najuspješnijih u povijesti Fakulteta. Objavio je više pojedinačnih znanstvenih studija i tri samostalne knjige:1. “Zločin u Ahatovićima”, Sarajevo 1993. godine
2. “Toponimska srbizacija Glasinca”, Sarajevo 1995. godine
3. “Od hajduka do četnika”, Sarajevo 2000. godine
Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima i konferecijama. Doktorirao je u Prištini na temu “Predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka sa posebnim osvrtom na glasinačku ilirsku kulturu”.
Dr. Galib Šljivo
Rođen je 15. septembra 1933. godine u selu Brčigovo, opstina Rogatica u porodici rudara, jamskog kopača, Muhameda Šljive i Šerife rođ. Alić. Osnovnu školu, nižu gimnaziju i učiteljsku školu završio je u Sarajevu. Od 1939. godine bio je smješten u Vakufski, odnosno Sirotinjski, dom u Sarajevu, koji je poslije drugog svjetskog rata preimenovan u Dom ratne siročadi, do sredine 1950. godine, kada je završio Učiteljsku školu u Sarajevu. Studirajući uz rad, završio je Višu pedagošku školu u Sarajevu na grupi istorija i geografija 24. septembra 1958. godine. Potom, opet uz rad, završio je istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 7. oktobra 1963. godine. Postdiplomske studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu završio je 15. maja 1972. godine. Pošto je položio sve ispite i odbranio magistarski rad “Klek i Sutorina u XIX vijeku” dobio je akademski stepen magistra filozofskih nauka. Potom je, na istom fakultetu, 15. januara 1975. odbranio doktorsku tezu “Politika Austrije prema pokretima u Bosni i Hercegovini sredinom XIX vijeka” i stekao akademski stepen doktora istorijskih nauka.
Po završetku učiteljske škole, 30. juna 1950. godine, radio je kao učitelj u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine: u Osnovnoj skoli Maglajci (srez Bosanska Dubica) školske 1950./1951., Osnovnoj školi Orahova (srez Bosanska Gradiška) školske 1952./1953. godine i Osnovnoj školi Slatina (srez Foča) školske 1952.-1953. godine. Od 1. septembra 1953. do 31. avgusta 1954. godine, u sklopu služenja vojnog roka, Galib Šljivo je završio školu rezervnih oficira artiljerije, nakon čega je dobio čin rezervnog artiljerijskog potporučnika.
Po završetku vojnog roka, radio je kao učitelj u Osnovnoj školi Ulice školske 1954./1955. godine, te Petorazrednoj osnovnoj školi Brka (srez Brčko) 1955./1956. i Osnovnoj školi Donja Bukovica (srez Bijeljina) školske 1956./1957. godine. Od školske 1957./1958. do 31. avgusta 1961. godine radio je na mjestu direktora Osmogodišnje škole u Brezovom Polju (srez Brčko) i predavao istoriju i geografiju. Potom je od 1. septembra 1961. do 31. avgusta 1963. godine bio direktor Osmogodisnje škole u Orašju. Za to vrijeme je vanredno završio studije na Filozofskom fakultetu, pa je, po završetku filozofskog fakulteta, u zvanju profesora srednje škole, postavljen je na mjesto direktora Gimnazije 1. septembra 1963., a potom Školskog centra u Orašju i predavao je istoriju.
Školske 1972./ 1973. izabran je u zvanje profesora više skole, pa je u svojstvu spoljnjeg saradnika predavao predmete: Opšta istorija starog i srednjeg vijeka, Istorija jugoslanskih naroda u srednjem vijeku i Metodika nastave istorije na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Od 1. aprila 1977. godine stalno je zaposlen na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci u zvanju profesora više škole na nastavnim predmetima: Opšta istorija novog vijeka i savremenog doba, Istorija jugoslovenskih naroda u novog vijeka i savremenog doba i Metodika nastave istorije. Od 1991. godine na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci izvodi nastavu Opšte istorije novog vijeka sa savremenom istorijom u zvanju redovnog profesora univerziteta.
Uporedo sa pedagoškim radom, dr. Galib Šljivo se neprekidno bavio radom na naučnoistraživačkim projektima. U toku 1979. godine vodio je organizacione poslove za osnivanje Instituta za istoriju u Banjaluci, pa je od početka njegovog rada, 1. novembra 1979., bio njegov direktor sve do 1992. godine. Ostvarujući naučnoistraživačke poslove, dr. Galib Šljivo je dobio naučno zvanje prvo, viši naučni saradnik, a od 1984. godine i najviše naučno zvanje naučni savjetnik, što odgovara zvanju redovnog profesora univerziteta.
Za svoj rad je više puta nagrađivan i odlikovan. Nagrađen je za vanredne rezultate u nastavnom radu i upravljanje Osnovnom školom u Slatini 1953. godine i Osmogodišnjom školom u Brezovom Polju, uzastopno za 1959., 1960. i 1961.godinu, te dva puta za upravljanje Gimnazijom i Školskim centrom u Orašju. Uručena mu je Plaketa SO Orašje za 1967. godinu. Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem 31. decembra 1973. godine. Za djelo Bosna i Hercegovina 1813.-1826. dodijeljena mu je 17. aprila 1986. godine Nagrada Veselin Masleša u 1986. godini kao društveno priznanje za radove u oblasti istorijskih nauka. Skupština opštine Banjaluka dodijelila mu je 8. aprila 1990. godine Nagradu Veselin Masleša za stvaralački doprinos socijalističkom razvoju nauke umjetnosti i kulture.
Bio je u dva mandata predsjednik Udruženja univerzitetskih i drugih naučnoistraživačkih radnika Bosanske krajine, onda, predsjednik Saveza univerzitetskih radnika Bosne i Hercegovine u dva mandata, potom član Predsjedništva univerzitetskih radnika Jugoslavije, i, na kraju, predsjednik Saveza istoričara Jugoslavije u dva mandata.
Na Univerzitetu “Đuro Pucar Stari” u Banjaluci obavljao je dužnost predsjednika Izvršnog odbora, bio član više stalnih komisija, a od 1987. do 1992., kada je smijenjen, iako mu je bio u toku drugi mandat, bio je prorektor za nastavu.
Godine 1990., predložen je za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U veoma opširnom referatu, koji su, 5. septembra 1990. godine, napisala dvojica akademika koje je imenovalo akademijino Odjeljenje društveno istorijskih nauka, su na početku izvještaja konstatovali da su: “Imali čast da s Vaše strane budemo zamoljeni da napišemo referat o profesoru dr. Galibu Šljivi, koji je predložen za izbor za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.” Referat su zaključili: “U ovom referatu kratko su prikazane samo neke od rasprava i studija dr. Šljive. Kad bi se prikupile ujedno, one bi sigurno sačinile nekoliko knjiga koje bi bile veoma korisne za bolje poznavanje unutrašnjih prilika i međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine u XIX veku. Ovde je potrebno naglasiti samo to da među njima nema nijedne koja nije napisana na osnovu nepoznate arhivske građe, koja ne donosi obilje novih rezultata i koja se sasvim pouzdano ne drži okvira svega onoga što je poznato i u našoj i u svetskoj istoriografiji o prilikama na Balkanu u XIX veku.
Na osnovu svega što je u ovom referatu sasvim kratko izloženo može se zaključiti da je dr. Galib Šljivo neobična pojava u savremenoj jugoslovenskoj istoriografiji. Najvećim individualnim angažovanjem, istražujući takoreći svaki dostupni dokumenat, i u zemlji i u inostranstvu, on je ostvario veliko pregnuće da ispita i opiše istoriju Bosne i Hercegovine u XIX veku i da tu istoriju sačini od svih onih podataka koji mogu imati svoje značenje za političku, društvenu, ekonomsku i kulturnu istoriju. Ovde treba posebno naglasiti da u njegovim zgusnutim knjigama i studijama i pored toga nema suvišnih i nagomilanih podataka, jer je on našao stil izlaganja da prikaže svaku pojedinost u njenom pravom osvetlenju i istinskom značenju, tako da ona zauzima ono mesto koje joj u stvari pripada. Na taj način istorijska nauka Bosne i Hercegovine, a i Jugoslavije u celini, dobila je istoričara ne samo velike vrednoće i istinskih naučnih kvaliteta koji se retko nalaze.
Pisci ovog referata ne rade ovaj posao prvi put. Ovog puta, međutim, oni su zaista u situaciji da podnesu Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine najsvesrdniji predlog da dr. Galiba Šljivu, naučnog savetnika, profesora i direktora Instituta u Banjaluci, izabere za svog dopisnog člana.”Od tada, dakle, od 1990. godine, dr. Galib Šljivo objavio je sedam novih historijskih monografija i preko sedamdeset studija, članaka i kraćih radova. Galib Šljivo nijednog trenutka nije prestao sa naučnoistraživačkim radom. Ukoliko se letimično pogledaju samo naslovi njegovih monografija odmah će se uočiti njegovo nastojanje da izuči historiju Bosne i Hercegovine u posljednjem stoljeću osmanske historije, u čemu je u potpunosti uspio. Do Galiba Šljive, historija s kraja osamnaestog i devetnaesto stoljeće bila je malo poznata, njegovim radovima, pak, ona je postala najpoznatija.
Kad se njegovi radovi sagledaju u cjelini, nema nikakve sumnje u to, da su, oni su svi, bez izuzetka, urađeni na historijskim izvorima prvog reda – i tako predstavljaju veliki doprinos historiji Bosne i Hercegovine, historiji balkanskih država i historiji Evrope.
Posebno su značajne njegove monografije pod naslovom Bosna i Hercegovina poredane hronološkim redom od 1788. do 1869. godine, koje čine jednu cjelinu, jednu ediciju, urađene su po hronološkom odvijanju događaja, dakle, jedinstvenim metodom u bosanskoj i hercegovačkoj historiografiji. S obzirom na to da je autor obavio naučnoistraživački rad u arhivima u Bosni i Hercegovini, ali i u susjednim državama, a posebno u Beču i Berlinu, on je tragao za podacima u svim relevantnim riznicama dokumenata. Iz fusnota se da utvrditi da je proučio zaista veliki broj fondova i tragao za svakim podatkom koji bi mogao biti značajan za historiju Bosne i Hercegovine.
- You must be logged in to reply to this topic.